субота, 4. фебруар 2017.

FILM NEDELJE: ČETVRTA FAZA (DOKUMENTARAC)

Резултат слика за the fourth phase

O ovome filmu ne treba mnogo pričati, jer on sam govori za sebe. Za one kojima sneg nije dosadio i one koji vole zimske ekstremne sportove, poput vožnje bordinga na snegu, ovaj dokumenatarac će svakako prijati. Prijaće, svakako i onima koji vole avanturu i putovanja, prirodu. Hd snimci Pacifika, od Japana, preko Rusije do Aljaske, sve to praćeno pričom mladih bordera.


Zvanični video filma:


FILM SE MOŽE POGLEDATI NA LINKU!

недеља, 29. јануар 2017.

KNJIGA NEDELJE: BRANKO ĆOPIĆ - ORLOVI RANO LETE

Резултат слика за orlovi rano lete
Naslovna strana knjige

KNJIGA NEDELJE: BRANKO ĆOPIĆ – ORLOVI RANO LETE


Ove nedelje preporučujemo da se podsetite svoje školske lektire iz osnovne škole, koju je napisao Branko Ćopić 1959. godine. „Orlovi rano lete“ je roman za decu koji govori o detinjstvu i prisilnom brzom odrastanju, zbog Drugog svetskog rata koji ih je zadesio, ali i hrabrosti koju su iskazali u takvoj situaciji.

Kao što je Andrićevo stvaralaštvo obeležila ćuprija, tako je i Brankov život obeležio most. Most „Bratstvo jedinstvo“ ispod kojeg je Ćopić prespavao prve noći nakon dolaska u Beograd i na kojem će i okončati život, skokom sa njega.

Ipak, ovaj roman je pun vrcavih, šaljivih rečenica i prilagođen, ne samo deci, već i odraslima koji vole Ćopićev šeretski način izražavanja i pun je avantura jedne družine koju je predvodio harambaša Jovanča.
Po ovom romanu je snimljen i istoimeni film 1966. godine.

Odlomak iz filma:



субота, 28. јануар 2017.

FILM NEDELJE: HAČIKO, PRIČA O PSU

FILM NEDELJE: HAČIKO, PRIČA O PSU


Ovo je film o vernosti najboljeg čovekovog priajtelja koji laje i hoda na četiri noge. Da, o psu. I to ne bilo kojem psu, već o vrsti akita ino, odnosno, akita, koja se smatra najstarijom vrstom pasa koja potiče direktno od vukova. Akita rasa je dobila ime po istoimenoj pokrajini na japanskom ostrvu Honšu.

PAS SA CARSKOG DVORA

Ovu vrstu pasa japanski samuraji su koristili u borbi sa medvedima i ostalim živtoinjama. Posle promene carske vlasti, samuraji na dvoru zauzimaju važno mesto, pa i njihovi ljubimci akita rase postaju privilegovani i mogu se uzgajati samo ljudi plemićkog roda.

Nevolje po ovu vrstu, ali i sve ostale pse dolaze sa Drugim svetskim ratom, jer u Japanu, zbog nestašice hrane biva zabranjeno gajenje pasa. Psi su korišćeni za ishranu ljudi, a njihovo krzno je upotrebljavano za pravljenje odeće za vojsku. Mnogi psi ove vrste su mešani sa nemačkim ovčarom, (koji je bio u to vreme privilegovan, jer je bio vojni pas), ali i drugim vrstama pasa koji su dolazili sa različitim vojskama. Tako je nastala i američki hačiko pas. Nakon rata, ostalo je samo 20 čistokrvnih akita u Japanu.

VERAN KAO HAČIKO

Hačiko na stanici
Hačiko na železničkoj stanici čeka svog vlasnika
Film koji je preporuka za ovu nedelju „Hači, priča o psu“ zapravo predstavlja samo varijaciju na istiniti događaj o profesoru Tokijskog univerziteta Hidesaburou Uenou i njegovog psa Hačika. U ovoj verziji filma, radnja se odvija u Americi, Hačika oslovljavaju sa Hači, a profesor nije Japanac itd.
Istinita priča, na kojoj je zasnovan i ovaj film govori o psu koji svakodnevno dočekuje svog gazdu na Tokijskoj železničkoj stanici Šibuja, koji se vraća sa posla. Nažalost, profesor jednoga dana, 1925. Godine, nakon doživljenog infarkta na radnom mestu umire, a pas Hačiko ostaje skoro punih 10 godina čekajući da se vrati.

Vernog psa su svakodnevno hranili prolaznici i lokalni prodavci sve do njegove smrti 1935. godine. Nakon čega su mu odali počast i podigli spomenik na groblju, pored spomenika njegovog vlasnika, profesora Uena.

Hači bronzana statua
Spomenik Hačiku na stanici Šibuja
 Na železničkoj stanici Šibuja u Tokiju Hačiju je još davnih dana podignut bronzani spomenik. Spomenik je uništen u vreme Drugog svetskog rata i obnovljen 1948. godine. U 2015. godini Univerzitet Tokija u čast Hačika i njegovog najboljeg prijatelja postavio je i drugi spomenik koji prikazuje njihov konačan susret.

Резултат слика за spomenik hačiku
Spomenik Hačiku i njegovom vlasniku, postavljen 2015. godine


O FILMU

Hači i Ričard Gir
Ričard Gir u filmu "Hačiko, priča o psu"

Kao što je već rečeno, ova američka verzija filma predstavlja stvari drugačije, iz svog ugla, ali je poenta ostala ista, kao i rasa psa. Za snimanje filma korišćeno je mnogo štenadi, a tri odrasle akite: Forest, Lajla i Čiko igrali su ulogu odraslog Hačija. Za njihovu obuku bio je zadužen čuveni holivudski trener životinja Bun Nar.
Postoji više verzija filma, dva u Japanu (jedan snimljen 1987. godine).
Kao i nekoliko serija.

Za 89. rođendan, Gugl je svoju početnu stranu posvetio ovom vernom psu i možete je pogledati ovde.

Snimak otkrivanja spomenika posvećenog susretu psa i čoveka možete pogledati ispod:


A film možete pogledati na LINKU!

U komentarima napišite koja je vaša omiljena vrsta psa?

DIB





недеља, 22. јануар 2017.

KNJIGA NEDELJE: MILAN ŽIVANOVIĆ: LAZIN KROS ŽIVOTU UZ NOS

Резултат слика за lazin kros

Ako bismo ocenjivali Lazu Kostića kao moralnu ličnost, svakako da on ne bi dostigao visoko mesto na toj lestvici. Čovek koji je menjao poslove i bežao od svojih „poslodavaca“ i dobrotvora, pa čak i iskorišćavao njihovu dobrotu i dobročinstvo  prema njemu. To se možda može najbolje ogledati u primeru Lazara Dunđerskog, bogatog veleposednika koji ga je primao na svoje imanje kao svog gosta kada pesnik nije imao novca za život. On mu je to vratio tako što je pokušao da zavede Lazarevu kćerku, poznatu Jelenu Lenku Dunđerski koja je tada imala samo 21 godinu, a on 50. Ono što još više smeta, jeste činjenica da mu je ona bila kumica.

Laza je čitav život bežao od sebe, najviše. Bavio se politikom u Novom Sadu, bio član Miletićeve stranke, kasnije odlazi u Beograd, a potom u poslanstvo u Petrograd, ali samo na kratko, jer biva optužen za proneveru novca. Onda beži na nekoliko godina u Crnu Goru i tamo dobija zaštitu Knjaza Nikole. Tamo je proveo sedam godina,  a onda i odatle beži. Biva u manastiru Krušedolu, a onda se ženi Julijanom Palanački, devojkom koja ga je čitav život čekala i volela. Ni zatvor mu nije bio stran.
Kostić je bio i poznat kao veoma rasipan čovek. Već u ranoj mladosti rasprodao je čak 100 jutara zemlje koju je dobio u nasledstvo i to ispod cene. Posle toga se stalno mučio da „sastavi kraj s krajem“ i uprkos svojoj inteligenciji i školi koju je završio, potucao, kako smo već naveli, po raznim mestima i radeći razne poslove.
Laza Kostić na crnogorskom dvoru, kao glumac u "Balkanskoj carici", Knjaza Nikole

Koliko je moral Lazi bio slabija strana, pokazuje i događaj u vezi jubileja Jovana Jovanovića Zmaja, inače, do tada njegovog dobrog prijatelja. Naime, prilikom proslave jubileja koju je Matica srpska obeležavala u čast Zmaju, Laza Kostić je bio određen da održi prigodan govor. Ipak, govor je bio sve, samo ne prikladan. Laza je došao nespreman na prijem i ono što je rekao, bilo je ne u slavu Zmajevog dugogodišnjeg rada, već naprotiv. On je na tom mestu i na takvoj manifestaciji govorio, između ostalog i o manama Zmajevog pesništva.

Ipak, to mu nije bilo dovoljno, pa je posle nekoliko godina napisao čitavu knjigu od preko 400 strana, „Knjigu o Zmaju“ gde govori zašto je onako pričao i oštrim i zajedljivim tonom analizira Jovanovićev rad i karijeru. Čak i njegovu knjigu pesama posvećenu pokojnoj ženi, menja u „Bulići uveoci“.
Autor ove knjige o Lazi donosi samo jedan isečak Lazine knjige o Zmaju, što nije dovoljno da bi se prosudilo o celoj situaciji.
Koliko je Laza bio labilna ličnost, može se suditi i po njegovom čuvenom „Tajnom dnevniku“. Da li je Kostić taj dnevnik snova o umrloj Lenki Dunđerski pisao da bi postao poznat po toj (blago rečeno) iščašenoj ljubavi (što mu se i ostvarilo) ili je razlog bio neki drugi. Uglavnom, malo ko bi se odlučio na pisanje takve vrste dnevnika, em, pored supruge koja mu je na samrti, em zbog toga što zna da je poznata ličnost i da će neko, svakako posle njegove smrti istraživati njegov život i rad i publikovati ono što je pisao. Izgleda da je Laza to i želeo. A i uspelo mu je. Ovih dana takva „ljubav“ je dobila čak i film.

U ovoj knjizi možete pročitati i taj dnevnik koji je prepun lascivnih rečenica. I možemo samo zamisliti šta je njegov najbolji prijatelj, koji je bio zadužen za njegovu zaostavštinu, sve spalio i bacio, ako je zadržao ovako nešto.
Pominjali smo sve ovo o Lazi Kostiću, jer ova knjiga predstavlja čitavu piščevu biografiju. Takođe, u ovoj knjizi možete pročitati i neke odabrane Lazine pesme.
Mi smo ovde odabrali, ne Lazinu labudovu pesmu „Santa Maria dela Salute“, već jednu iz ranijeg njegovog stvaralaštva „Među javom i međ snom“:

Među javom i međ snom

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!

Knjiga se može kupiti ovde, a mogla se naći i kao feljton na sajtu "Večernjih novosti".

Vaše utiske o knjizi i životu Laze Kostića možete ostaviti u komentarima.

DIB

субота, 21. јануар 2017.

FILM NEDELJE: ŽENA U ZLATNOM

Резултат слика за žena u zlatnom
Portret Adele Bloh-Bauer I

Film "Žena u zlatu" govori o ovoj gore postavljenoj slici koja sada nosi zvaničan naziv "Portret Adele Bloh-Bauer I" koju je slikao Gustav Klimt od 1904 do 1907 godine. Inače, Klimt je jedan od osnivača Bečke secesije. Pokret je napustio 1908. godine. Nakon što je žestoko kritikovan zbog "izopačenog" oslikavanja plafona Bečkog univerziteta, Gustav Klimt počinje da slika portrete bogatih dama.

Jedna od njih je i Adela Bloh-Bauer, jedina koju je umetnik naslikao dva puta, a pretpostavlja se da se njen lik nalazi na još nekoliko njegovih slika, pa čak i na čuvenom "Poljupcu".

Adela Bloh-Bauer je bila udata za bogatog jevrejskog industrijalca Ferdinanda Bloha.
Ipak, sve nizbrdo za tu bogatu jevrejsku porodicu kreće sa dolaskom nacista na vlast anšlusom Austrije Nemačkoj, kada sva umetnička dela bivaju zaplenjena.

Portret Adele Bloh-Bauer, nakon Drugog svetskog rata biva prebačen u bečki muzej "Belvedere" sve do 2006. godine kada njena naslednica iz Amerike Marija Altman ne počne suđenje oko vlasništva nad čuvenom slikom. Nakon nekoliko godina suđenja, ona dobija sliku i prodaje je jednom privatnom muzeju u Americi za rekordnih 135 miliona dolara. U toj "borbi" za "Ženu u zlatnom", pomaže joj advokat Rendi Šenberg, inače potomak slavnog austrijskog kompozitora Arnolda Šenberga.

Umesto videa filma, preporučujem jednu Šenbergovu kompoziciju.



Резултат слика за Портрет Аделе Блох-Бауер II
Portret Adele Bloh-Bauer II

Film možete pogledati OVDE!
Vaše utiske o filmu, možete ostaviti u komentarima.

DIB


недеља, 15. јануар 2017.

KNJIGA NEDELJE: RIČARD BAH – IZVAN SEBE (OTKRIĆE SAUNDERS VIKSENA) + MINIMAKS "KNJIGA"

RIČARD BAH – IZVAN SEBE (OTKRIĆE SAUNDERS VIKSENA)

Naslovna strana knjige


Onima koji su pročitali knjigu „Galeb Džonatan Livingston“, a koju sam prošle godine preporučivao na „Dibovanju“, ime Ričarda Baha ne bi trebalo da bude strano.
Ričard Bah (kako on govori, potomak slavnog kompozitora Johana Sebastijana Baha) ceo život je leteo. I u maštu, tj. neke druge svetove i krilima, odnosno avionima. Bio je pilot od rane mladosti, a kasnije je priključen borbenoj jedinici 141 američke vojske. Pored toga, a nama osnovno, i pisac je. Taj spoj podseća samo na jednu osobu, svima poznatu. Antoana de Sent Egzeperija. Za razliku od Baha koji se dvaputa rušio avionima i preživeo, Egzeperi nije bio te sreće.

Pajper Kab J-3C
U knjizi „Izvan sebe“, sa podnaslovom „Otkriće Saunders Viksena“, Bah kombinuje svoj život i snove. Razmišljajući o poboljšanjima na svom avionu Pajper Kab (proizvodila ga je fabrika aviona „Pajper ejkraft“, jednomotorni visokrilac sa dva sedišta. Proizvodio se davne 1938. godine) Bah u mislima odlazi u neki paralelni svet u kojem upoznaje avioinžinjere i jednu lepu ženu.
 „Sve ima svoj razlog. I najsitniji detalji nam ukazuju na nešto.“

Dok ove nedelje budete čitali tu knjigu i pokušali da se vinete u neke paralelne, maštovite predele, možete to činiti uz kompozicije Johana Baha. Prepustite se muzici i mašti.

„Ponekad je jedini način da pobedimo, ako se prepustimo.“

Knjiga se može kupiti ovde ili je, kao što sam ja učinio, potražite na Sajmu knjiga u Domu sindikata, koji traje do 19.1. Koštala je samo 150 rsd-a.


DODATNA KNЈIGA ZA OVU NEDELЈU
MILOVAN ILIĆ MINIMAKS „KNЈIGA“



Ovu knjigu sam takođe pronašao na Sajmu knjiga u Domu sindikata, za samo 100 dinara. Minimaks kao voditelj i zabavljač je svakako mnogima poznat, ali manje je poznato da je on bio i odličan aforističar.
(Gde ovu knjigu možete kupiti, ne znam. Verovatno se može pozajmiti u biblioteci.)

Minimaks u ovoj knjizi „Knjiga“ na duhovit i satiričan način prikazuje vreme u kojem je živeo, ali i vreme u kojem mi živimo. To samo dokazuje da je svoje aforizme pisao za večnost.
Knjigu će za nekoliko meseci biti detaljnije predstavljena na sajtu časopisa za humor i satiru „Šipak“, a do tada samo nekoliko Ilićevih aforizama:

                           „Znanje se prenosi s kolena na koleno.                                    Zato mi razmišljamo nogama, a ne glavom."

„Pravićemo ga od blata... Jer nam je samo to ostavio.“

„Mi smo majstori za organizaciju. 
Naročito nam ide organizovani kriminal.“

„Nekada je samo pametniji popuštao. 
Sada se i lud opametio. I on popušta.“


„Da li su gori ovi novi ili oni stari? Da.“

DIB